Šta je to u reči alimentacija toliko pogrešno, da roditelju koji treba da je plati praktično tera suze na oči? Zašto je ova reč postala sinonim za brakorazvodni hir i inat? Kada je postala sramota reći da tvoje dete prima alimentaciju od bivšeg supružnika, a još veća da je ne prima, iako na nju ima pravo? Zbog čega je ova reč postala tabu tema koje se svi stide? Evo, ponovićemo je ovde nekoliko puta: Alimentacija! Alimentacija! Alimentacija! Da, ova reč, ali i obaveza koju sa sobom nosi POSTOJI! Hajde da onda popričamo o njoj…
Alimentacija u teoriji
Prvo bismo mogli da vidimo šta ova reč zapravo znači. Zvanično, alimentacija predstavlja ZAKONSKU OBAVEZU izdržavanja maloletnog deteta do punoletstva, a punoletnog deteta do završetka redovnog školovanja, odnosno najkasnije do navršene 26. godine. Ok, to je ono što propisuje Porodični zakon. Teorija. Slovo na papiru. Ali kako je u praksi?

Izvor: Envato
Praktična „vrednost“ alimentacije gotovo da i ne postoji. Ona je toliko obezvređena, prvo iznosom koji predstavlja zakonski minimum, a drugo nepoštovanjem plaćanja iste. Minimalna alimentacija po zakonu u našoj zemlji iznosi oko 20.000 dinara po detetu (advokati, pak, navode iznos od 15.000 dinara kao nešto što se neformalno poštuje na sudu). Za neki veći iznos se treba krvnički boriti. Opet, onaj ko mora da je plati, dovija se na sve moguće načine da ona bude što manja.
Izbegavanje plaćanja alimentacije
Postoje brojni „neverovatni“ primeri šta su sve ljudi u stanju da urade da bi se oslobodili ili umanjili sumu koju plaćaju za rođenu decu. Najčešće se sa direktorima i šefovima dogovore da ih prijave na minimalnu platu, a ostatak primaju na ruke. Na taj način se i iznos alimentacije smanjuje. Postoje i primeri gde su ljudi prebacivali imovinu na tuđe ime, davali otkaze, pa čak i išli u zatvor. Jedna od domišljatijih tehnika je i insistiranje na zajedničkom starateljstvu, jer u tom slučaju alimentacija ne postoji.


Izvor: Envato
Što se tiče statistike o plaćanju alimentacije u našoj zemlji, ona je i više nego poražavajuća. Po poslednjim podacima, ispostavlja se da svaki drugi roditelj nakon razvoda ne plaća alimentaciju za sopstvenu decu. Svaki drugi!!! Zašto?
Uzroci neplaćanja alimentacije
Zaobići ćemo sada sociološke i ekonomske faktore i fokusirati se na psihološke uzroke neplaćanja ovog „nameta“. Ok, razvod je teška stvar, veliki stres koji nikome ne pada lako. Čak i „najlakši“ razvodi sa sobom nose milion problema. Između nekada srećnog para javljaju se nepremostive prepreke. Ne može da se nađe zajednički jezik, varnice pršte, optuživanja su svakodnevnica. Rastu negativne emocije – nepoverenje u suprotnu stranu, teranje inata „protivniku“, želja da mu se napakosti, potreba da se bude u pravu itd.


Izvor: Envato
Nepoverenje
Nepoverenje je svakako jedan od glavnih uzroka izbegavanja plaćanja alimentacije. Evo primera koji to najbolje opisuje. Žena i muž se razvode posle 15 godina braka. Imaju dva deteta. On dobro zarađuje, ona nešto manje (naravno). Dok su bili u braku, on je finansirao skoro sve porodične potrebe, pa tako i ženine odlaske kod frizera, kozmetičara, u šoping itd. U brakorazvodnoj tužbi, žena traži starateljstvo nad decom i alimentaciju od 50.000 dinara po detetu. Muž se sablažnjava i prvo što pomišlja jeste da će sav taj novac biti potrošen na njene hirove. Prva njegova misao je: „Neću ja njoj da plaćam frizure, nokte, botokse i zajebancije.“
I tada kreće rat. Nemilosrdan rat, u kome će svako od njih ispoljiti svoje najgore osobine. Žena će tvrditi da je deci zaista potrebno toliko novca, a muž će to opovrgavati. Sud će doneti rešenje u korist žene i odrediće iznos za alimentaciju od npr. 35.000 dinara po detetu. Muž će platiti prvi mesec, možda i drugi, treći…A posle? Verovatno će plaćati sve ređe, čisto da može da kaže da izvršava svoju obavezu pri čemu ona ne može da ga tuži.
Inat, pakost, isterivanje pravde…
Prilikom razvoda, svesno ili podsvesno, u ljudima se javlja potreba da isteraju neku svoju pravdu, bez obzira ko je „kriv“. Žena koja je ostavljena će ponekad, samo iz inata, potraživati i veću alimentaciju nego što je realno, a muž iz inata neće plaćati istu. Onda će on podići kontratužbu i tražiti starateljstvo nad decom, samo da bi ona njemu morala da plaća. Narednih par godina će se krviti na sudu, razvlačiti po Centrima za socijalni rad i doživljavati jezive stresove…A što? Zbog para za decu? Hm…


Izvor: Envato
Isto se dešava i u situacijama kada se namerno insistira na plaćanju alimentacije, a zna se da ovaj drugi nema sredstava. Advokati ovde još više potpiruju vatru i daju predloge koji supružnicima možda ne bi ni pali na pamet. Lete tužbe, kontratužbe, dopune, prijave… I tako u nedogled.
Psiholoških uzroka sigurno ima na pretek. Ipak, da li sve gore navedeno može da nas opravda pred decom koju smo odgajali zajedno? Zar su ona ta koja treba da ispaštaju zbog naših nesuglasica, svađa, prkosa, nepoverenja? I u kom trenutku ta naša ljubljena deca postaju „pokretna imovina“ preko koje se mi prepucavamo?
Posledice neplaćanja alimentacije
Biti samohrani roditelj je jedan od najtežih životnih zadataka. Bez obzira kog su deca uzrasta, roditeljstvo je najzahtevniji „posao“ na svetu. Kada jedan roditelj posle razvoda ostane „sam“, obaveze se u svakom pogledu udvostručavaju. Tu mislimo svakako i na finansijsku stranu priče.
Danas se jedva može preživeti i sa dve solidne plate, a kamoli sa jednom. Ukoliko roditelj koji ima obavezu plaćanja alimentacije to ne čini, najviše ispaštaju njegova deca. Hrana, knjige, sveske, pribor za školu, vannastavne aktivnosti, higijena, lekovi, izleti, ekskurzije, užine, izlasci, odeća, obuća, rođendani, letovanja, zimovanja…Mogli bismo do sutra da nabrajamo šta je sve deci potrebno. I ko će to da plati? Jedna majka, otac? Nema šanse!
A roditelji se prepucavaju na sudu. Izbegavaju plaćanje. Pronalaze rupe u zakonu da bi izbegli da plate i tih bednih 20.000 dinara. I onda su im deca blago. A alimentacija je zabranjena reč!!!
KAKO BI OCENILI TEKST?